Omorike šapama drhture tu, tu ptičji odjekuju krici... Ti živiš u ukletoj šumi u snu u kojem su drugi vidici. Pa nek jorgovan suši ko rublje svoj cvat, poput kiše nek latice truni - tebe odvest ću ipak odavde kad-tad k dvorcu s čarobnom svirkom na fruli. Taj svijet čarobnjaci na cijeli su vijek začarali - mene da zbune, i tebi se čini da život je lijep tek usred te uklete šume. Pa nek rosa na listu ne užiže sjaj, pa nek mjesec i oblak se spore, tebe odvest ću ipak u daleki kraj u dvoranu s balkonom na more. U koji trenutak, u koji to dan ti krotko ćeš k meni izaći? Na rukama ja ću te iznijeti van gdje nitko baš neće te naći. Daj da otmem te! Pristani, složi se s tim! Zar su zalud mi snage pri koncu?! I u kolibi raj daj da dijelimo mi ako nema nam mjesta u dvorcu.
© Radomir Venturin. Prijevod, ?