Tu gdje drhteći jele u zraku njihat se znaju,
Tu gdje cvrkuću ptice zabrinuto posvema,
Tu ti živiš u divljem začaranom gaju
iz kojeg izlaza nema...

Nek se ko rublje na vjetru trešnja suši i zebe,
nek padaju ko kiša cvjetovi jorgovana,
odatle ja ću svejedno odvesti tebe
u dvorac gdje se frule čuju svakog dana...

Tvoj svijet su čarobnjaci skrili prije
tisuću ljeta od mene i svijeta za sve dane,
i ti misliš da ničeg ljepšega nije
od ove šume začarane!

Neka ujutro rosa s listova nestane sva,
neka se mjesec i nebo natmureno bore,
svejedno odavde ću odvesti tebe ja
u svijetlu kulu s balkonom koji gleda na more...

Kojega dana u tjednu, u koji sat ti ćeš htjeti
vrlo oprezno k meni iz šume izaći?
Kada na rukama tebe ja ću odnijeti
onamo gdje te nitko neće moći naći!

Ja ću te ukrast, ako plan ti odgovara taj;
zar sam toliko snage zalud potrošio jetko?
Pristani, bar će neka koliba bit nam raj,
ako je kulu i dvorac već zauzeo netko.