Otapaju se svijeće
preko starinskog parketa,
i kiša curi na pleće
ko srebro s epoleta.

Zlatno se vino slilo
ko u agoniji snažno.
Nek ode sve što je bilo -
a što će bit - nije važno.

I u predsmrtnoj čami
osvrćući se zure
jeleni, bježe sami,
prema pucnjima jure.

Netko cijev kao šilo
u nevine upravlja grudi.
Nek ode sve što je bilo -
što god će biti - budi!

Netko spretan i zao
radujuć’ se, nasumce
strelice baca pravo
u zalazeće Sunce.

U melodiju skrilo
mnoštvo se nota u noći...
Odlazi sve što je bilo -
nek dođe što ima doći.