Tu bitku neću nikad zaboraviti -
smrću ispunjen zrak,
a zvijezde su s neba padale kao što liti
zna pljusak bešuman, lak.

Opet je, eno, pala - i ja zamislih lako:
izići živ ću iz bitke tu...
I iznenada svoj život svezao sam tako
za zvijezdu tu glupavu.

Ja već odlučih: nestalo je jada,
izvukoh se, a to je glavno...
Ali zalutala zvijezda pala je s neba tada
pod srce ravno.

Govorili su nam: »Kotu zauzeti treba!«
i »Metci nek obilno lete!«...
Evo druga se zvijezda skotrljala s neba -
vama na epolete.

Tih je zvijezda na nebu ko riba u ribnjacima,
i više no što bi htio.
Da nisam nasmrt ranjen, i ja bih onda sa svima
također - Heroj bio.

Sinu bih dao zvijezdu tu,
tako - za sjećanje samo...
Na nebu visi, tko treba nju? -
pasti nema kamo.