Požari nad zemljom sve su viši, radosniji, vreli,
odsjaji njihovi plesali su hopa-cupa, cupa-hopa,
ali Sudbina i Vrijeme na konje su sjeli
i tamo - u galop, pod metke u čela,
i groznicu trpi zemlja cijela 
od tog galopa.

Zalutali metci zli su, tupi, bez zjene,
mi letjesmo u galopu - oni za nama u letu ludu -
gubili potkove su konji - a one užarene
letjele su u prah, na radost tih što ih našli budu.

Vijugale uzde su zrakom nalik jeguljama
i misli su u trci zapetljane i kosa -
a puhao je vjetar - rasplićuc uvojke nama,
izravnavajuć’ vijuge mozga.

Ni bijeg od vatre ni strah od hajke - važan nije,
a Vrijeme priskočilo je i Sreća smijat se stala
i sablje jahača ukrstiše se sa zrakama sunca što sije.
Jahač je - pjesnik, a konj je - Pegaz čio.
Požar je oslabio, zatim se ugasio -
a utrka sve brža tek je postajala.

Svijet nikad vidio nije takav alir lijepi!
Kopita bubnjala su, zvonile kapi u letu.
Poludio za krvlju metak je glupi, slijepi,
odjednom progledao i mudar - češće pogađao metu.

I tko će koga - tu se hazardni ples pleso,
i tko je brži - nema tih koji kasne u trku tom -
a puhao je vjetar, s kostiju skidao meso
i radovao kostur svojom hladnoćom.

Uspjeh je pred nama i izlječenje bolesnih ljudi -
po prvi put Vrijeme juri naprijed - ne u krug,
obećano vam sutra gordo se, opojno nudi...
Jahat je lako, i vidjet neprijatelje svoje
i prijatelje također - blagodat to je!
Sudbina leti kroz lug.

Lakovjernu Smrt oko prsta smotat su znali -
oklijevala je, zaboravila zamahnut kosom -
zastajali su metci i više nisu nas dostizali...
Hoćemo li se uspjet okupat, ne u krvi, već rosom?

Pjevao je vjetar sve tužnije i gluše,
ranjeno je Vrijeme i Kob je dobila što joj spada.
Vjetrovi i konji - i tijela i duše
ubijenih - na sebi izvlačili su tada.