Nebo je danas vedro -
u svemu,
al’ oružje sad zvecka
u njemu.

Zemljom se čuje tutnjava -
ružno,
i smola teče s drveća -
tužno.

Kao križevi dim se i pepel
izvijaju,
na krovovima rode gnijezda
ne svijaju.

Klas - kao jantar, -
uspjeli smo?
Ne! Sijali smo zalud,
dakle nismo.

Što je to što taj jantarni
sjaj stvara?
To požar, evo,
u polju hara,

pobjegli od zla su svi
na sve strane...
Pjevica više nema -
samo vrane!

Jesen je, prašinom krošnje
pokrivene jesu.
One što pjevat su znale,
ušutjele sve su.

I nije nam suđena ljubav -
zaista nije,
ima li sad od mržnje nešto
potrebnije?

Kao križevi dim se i pepel
izvijaju,
na krovovima rode gnijezda
ne svijaju.

Krošnjama šuma, kao i uvijek,
šumi sada,
a zemlja i voda se pune -
jaucima jada,

al’ ne može se bez čuda -
dovikuje svima
šuma predratnim
zvukovima.

Zbog zla sada na istok
svi se otpraviše.
Ptica pjevica nema,
ni roda nema više.

Zrak razne zvukove
čuva,
al’ u njemu sad nešto zvecka
i gruva.

Čuje se topot konjskih kopita -
kao da tapće,
ako zakriči netko -
onda taj šapće.

Zbog zla sada na istok
svi se otpraviše -
i iznad krovova sada
roda nema više.